Sofka Nikolić

U naponu i slavi svoje astralne karijere snimila je mnogo ploča u velikim tiražima u tada poznatim diskografskim kućama Pariza i Beča. O njoj pišu hvalospjeve tadašnje novine, i o njoj govore kao o muzičkom čudu : Jugoslovenska pošta, Jugoslovenska Zastava, Vrbaske novine, Leskovačke novine, Nedeljne ilustracije, Politika, Jadranska pošta i strane novine. U svim tekstovima Sofka je, kažu oni, sjajni dragulj na muzičkom nebu Jugoslavije.

Sofka Nikolic je svoju pjevačku karijeru započela veoma rano, u svojoj četrnaestoj godini, zato su je slušali i čudili se: ni mlađe pjevačice, ni boljeg glasa i većeg talenta. Ubrzo su je zapazili vlasnici kafane „Lira“. U tu kafanu su redovno svraćali predstavnici mostarske intelektualne elite, među kojima su bili redovni gosti Šantić, Dučić i Ćorović. Jedne večeri joj je tu, u baštu restorana, oduševljen njenim glasom i pjesmom, Aleksa Šantić, donio tekst svoje pjesme „Emina“ i pjevušeći pokazao joj melodiju koju je ona sa lakoćom prihvatila i naučila. Čak su je zajedno i pjevali, jer je poznato da je Šantić bio muzički obrazovan. Tako je ta pjesma, zahvaljujući Sofki, postala poznata i van Mostara.

Sofka je tom pjesmom o ljepotici Emini ovjekovječila veliku pjesnikovu ljubav. Od toga vremena, od tadašnjeg Mostara, koji je bio centar sevdaha i pjesme, nizala su se mjesta uspješnog Sofkinog gostovanja: Sarajevo, Beograd, Zagreb, Osijek.. Glas o njenoj slavi i ljepoti, a možda najviše o pjesmi i pjevanju, već je rasprostirao se preko granice i Okeana, do Amerike... Sa orkestrom koji je brojao 25 članova- a svojom pjesmom žarila i palila Beogradom.

Poslije stečene slave i reputacije u Sarajevu i Beogradu, uslijedila su gostovanja u inostranstvu: Sofija, Beč, Pariz, Madrid, Prag, Moskva, Rim, London i druge metropole. U Parizu se upoznala sa Džozefinom Beker, pjevačicom i glumcima Rudolfom Valentinom i ramonom Novarom. Bili su to dani slave, sjaja i bogatstva. Svega napretek. Snimila je brojne ploče za razne poznate diskografske kuće. Danas je, nažalost, od toga malo sačuvano.

Sa svojim mužem Pajom Nikolićem i njegovim orkestrom gostovala je svuda gdje su je tražili. Tako je bilo sve do 1939. Godine. Onda, najednom, zamrli su njeni defovi i utihnuo je njen glas zauvijek. Umrla joj je kćerka Marica, jedinica u sedamnaestoj godini ,od tuberkuloze. Uzalud su bile intervencije u Francuskoj, Austriji, Jugoslaviji. Tijelo je balzamovala i za nju sagradila kapelicu na groblju, a za sebe kraj groblja na osami kuću, gdje je stanovala i provodila potpuno nov život-skromno, tiho, povučeno.