24

Magdalena i Jovan najveća bijeljinska ljubav

Magdalenina kuća

Čuvena je ljubavna priča o bijeljinskim Romeu i Juliji, odnosno o ljubavi slavnog pjesnika, pisca i diplomate Jovana Dučića i bijeljinske pjesnikinje Magdalene Živanović. Kuća koja svjedoči o velikoj ljubavi, danas je, nažalost, vrlo malo sačuvana. Na priču sa tužnim krajem, podsjećaju samo dva murala na njoj.

A riječ je o kući koja je pripadala poznatoj trgovačkoj porodici Živanović i u kojoj je sa porodicom živio Pero Živanović. U njoj je stanovao, dok je kao učitelj službovao u Bijeljini, veliki srpski pjesnik i diplomata, Jovan Dučić. Za vrijeme njegovog boravka u Bijeljini rodila se i čuvena ljubav sa prvom bijeljinskom pjesnikinjom, Magdalenom Živanović, rođenom Nikolić. Lijepa, umna i, za to vrijeme veoma obrazovana djevojka, Maga, rano je izgubila oca, Jovu Nikolića, pa se o njoj brinuo djed Pero. Bilo je to vrijeme kada su, jedna od najljepših bijeljinskih kuća, građena u bosanskom stilu, kao i čuveni Magdalenin balkon, koga danas, nažalost nema, bili svjedoci prvih, najprije tajnih simpatija između Mage i mladog pjesnika. Ljubav je obznanjena na Svetosavskom balu, 27. januara 1894. godine u tadašnjem hotelu “Drina”. Magdalena je nastupala na priredbi, u čijoj pripremi je učestvovao i Dučić, recitujući stihove Jovana Jovanovića Zmaja, “Svijetli grobovi”. Međutim, ljubav siromašnog pjesnika i djevojke iz ugledne trgovačke porodice, nije bila moguća. Počele su policijske pretrage stana gdje je pjesnik živio, te su pronađene dvije, za to vrijeme inkriminišuće pjesme. Učitelj je, zbog rodoljubive poezije protjeran iz Bijeljine.

Legenda kaže da je ovakva situacija odgovarala Maginom djedu, koji Dučića nije smatrao dobrom prilikom za njegovu unuku. Namjera mu je bila da je uda za bogataškog sina u Brčko. Magdalena na to nije pristala i ostala je neudata do kraja života. Nakon što je Dučić otišao iz Bijeljine, više se nikada nisu vidjeli. Na poseban način, dopisivali su se pjesmama koje su objavljivali u časopisu “Bosanska vila”.

Magdalena je dočekala duboku starost u porodičnoj kući, usamljena u svijetu uspomena, skoro ne izlazeći iz kuće pred kraj života, nagnuta nad dragim pismima, ostajući vjerna svojoj velikoj, neostvarenoj ljubavi. Umrla je 2. januara 1956. godine, trinaest godina nakon Dučića, koji je spušten u grob u dalekoj Americi. Na njenom spomeniku, na groblju u Pučilama, piše da je ona prvo veliko nadahnuće pjesnika Jove Dučića, te da je i sama pjesnik. Ovo je, pored nekoliko sačuvanih pisama, jedina uspomena na ljubav dvoje mladih, jer je kuća u kojoj se ljubav rodila, nažalost, izuzetno ruinirana i nije sačuvan njen izvorni izgled.