image

03

February

Serijal o istoriji Semberije (drugi dio)

Istorija Bijeljine

Prvi pomen imena vezan za 1446. godinu

    Prvo pominjanje imena grada Bijeljine gubi se u dalekoj prošlosti. U „Ljetopisu popa Dukljanina“ pominje se jedna pobjeda zahumskog kneza Bele Pavlimira protiv Mađara „u ravnici Belina“. Ipak, zbog krajnje nepouzdanosti ovog spisa, u nauci se smatra da je prvi siguran pomen naselja Bijeljine onaj od 3. marta 1446. godine, kada su ljudi iločkog bana opljačkali jednog dubrovačkog trgovca.

     Dokument na latinskom jeziku o ovom događaju čuva se u Dubrovačkom arhivu, u zbirci Lamenta de foris, tom 20, strana 71, koji u prevodu glasi:

Dan 3. mart 1446,

    Bogiša Bogmilović pred gospodinom Alojzom, knezom dubrovačkim, podnosi tužbu protiv Vučića Pribiševića i Vučića Ugrinovića i Radića Gučića i ostalih ljudi iločkog bana Osvarta; izjavljujući da su ga oni opljačkali u Bielini i oduzeli mu: u robi, dukatima, srebru i suknu —435 dukata i dva konja sa oružjem i njegovu odjeću i jedan srebreni poslužavnik.”

     Od Zvornika je kroz Bijeljinu prolazio srednjovjekovni put koji je išao za Mačvu, Mitrovicu i Hok. Franjevački samostan Svete Marije, u poljima u okolini Bijeljine, pominje se 1514. godine.  

     U osmanlijskom dobu župa Bijeljina pripada nahiji Koraj. Kao sjedište kadiluka pominje se prvi put u vrijeme Osmanlijskog carstva - 1634. godine. Samo ime Bijeljina ozvaničeno je tek 1918. godine. Tokom vladavine Austrougarske grad je nosio ime Bjelina, a prije toga Belina i Bilina.

     Porijeklo imena predmet je brojnih teorija. Prema nekim teorijama, moguće da je ime dobija zbog bjeline zemlje koju doseljenici zatiču, a koju čine pjeskoviti bijeli drinski nanosi, za razliku od, recimo, crnice u okolnom selu Crnjelovu, ili zbog velikog broja bijelih breza. Stanovništvo u predturskoj Bijeljini govorilo je ikavskim dijalektom, pa se ime grada izgovaralo Biljina ili Bilina.

     Semberija je bila sklona masovnim migracijama stanovništva, s obzirom na to da se nalazila na tromeđi Srbije, Turske i Austrougarske u XIX vijeku. U srednjem vijeku, prije turskih osvajanja, ime Semberija se ne pominje. Ravnica je tada nosila ime Orlovo polje. Ono se kasnije, u čitavom periodu turske vladavine, pominje kroz administraciju, i to punih 400 godina. Za Turke to je vrlo važna lokacija, posebno u vrijeme priprema za ratove protiv Austrougarske. Orlovo polje predstavljalo je veliko taborište. Bilo je to mjesto gdje su se carske vojske Otomanske imperije i Austrougarske sastajale da se dogovore oko uspostavljanja granice dva carstva 1718. godine. Otprilike tri četvrtine današnje Semberije pokrivale su stoljetne šume. Samo dio današnje Semberije, vjerovatno Orlovo polje, predstavljalo je obradivo zemljište i bilo iskrčeno. Sudeći prema turskim defterima, u vrijeme dolaska turske vladavine ovo područje bilo je slabo naseljeno. Iskrčeni su bili putevi prema Rači i Brčkom, na sjeveru, i putni pravac prema Zvorniku, na jugu. Putevi, koji su vodili kroz ogromne šume, bili su puni divljih zvijeri i hajduka – drumskih razbojnika.

    Preovladavalo je stočarstvo, a poljoprivredna proizvodnja, sve do Beogradskog mira i 1736. godine, bila je slabo razvijena. Ovaj kraj bio je i poznato lovište. U opustjelu šumu begovi naseljavaju kmetove, pravoslavce iz Crne Gore i istočne Hercegovine. Novopridošlo stanovništvo pretvara zemlju u plodno tle paljenjem i krčenjem šuma i čišćenjem tla. Orlovo polje širi se nauštrb stoljetnih šuma. Niču nova sela, od kojih većina i danas postoji.

Grad u srcu Semberije. Grad dobrih ljudi, dobrih domaćina!