28

Serijal o istoriji Semberije

O nastanku Bijeljine

Prve naseobine na području Semberije vraćaju nas u doba vinčanske neolitske kulture,
odnosno kulture bronzanog doba – vučedolske, kostolačke i badenske.
U atarima sela Ostojićevo, Batković, Glavičice, Dvorovi, Kojčinovac, Patkovača i Triješnica
nađeno je najviše nalaza iz ovih perioda praistorije, mahom grnčarije, oruđa i oružja.
Dosadašnja arheološka i druga istraživanja pokazuju i neprekidnu naseljenost Semberije još od
praistorijskih vremena, mlađeg kamenog doba, oko 5.000 godina p.n.e. Uprkos brojnim
seobama, ratovima, smjenama različitih državnih i upravnih sistema u kasnijim istorijskim
periodima (od vremena Rimskog carstva do savremenog doba), oblast, vjerovatno, nikada nije
u potpunosti zapustjela.
Poznato je da naselje na mjestu današnje Bijeljine postoji još od srednjeg vijeka. Tada se
nazivalo Četvrtkovište, bilo je središte župe Bijeljine, a ime je dobilo po danu održavanja
sedmičnog pazara, što je bio čest slučaj za to vrijeme.
U prvom popisu Zvorničkog sandžaka iz 1533. godine, u Bijeljinskoj nahiji pominju se samo
četiri sela: Četvrtkovište (današnji centar grada, naziv dobio po tadašnjem pazarnom danu -
četvrtku), Mirkovci (Dašnica), Grm (Galac) i Čukojevići (Modran), sa ukupno 55 kuća.
Moguće je da je naseljavanje teklo i kasnije, poslije stišavanja epidemija kuge, koja je na ovim
prostorima veoma često harala i neke porodice potpuno istrijebila. (Postoji podatak zabilježen u
Trnovi da je od 1542. do 1878. godine kuga nemilosrdno harala više od sedamdeset puta. Tu
opaku bolest donosili su najvjerovatnije turski vojnici, ali i izbjeglice iz drugih krajeva, koji su u
potrazi za naseljavanjem često mijenjali svoje prebivalište. U Bosni je epidemija kuge ostavljala
vrlo teške posljedice u periodu od 1782. do 1785.
Popis iz 1548. godine pokazuje povećanje broja na 17 sela sa 772 kuće, od kojih je 554
hrišćanskih (pravoslavnih) i 218 muslimanskih. Ukazom sultana iz 1580. godine, Četvrtkovištu
je dodijeljen status kasabe, postavljeno je središte kadiluka za tri nahije (Bijeljina, Koraj,
Teočak) i uspostavljeni su pazarni dani i godišnji sajam. Gotovo pola vijeka kasnije, prema tzv.
Tuzlanskom sidžilu iz 1634. godine i nekim drugim izvorima, sjedište kadiluka ponovo se naziva
starim srednjovjekovnim imenom Bilina.
Odvajkada je Semberija bila mjesto gdje se susreću i prepliću različite vjere, kulture i
tradicije, otvorena i prema sjeveru, i prema jugu, ali i prema istoku i zapadu. U narodnim
predanjima o naseljavanju današnjeg stanovništva uvijek se pominje močvarno zemljište, ali i
velike šume koje je doseljenik krčio, uz dozvolu bega. Zauzimao je prostor po slobodnom
izboru, a on je mogao da bude površine koliko god mu treba. Sve kuće su imale velike okućnice,
što govori o slaboj naseljenosti sve do prve polovine XIX vijeka.
Zbog stalnih borbi između turskih i austrougarskih trupa za vlašću nad ovim prostorima, grad
Bijeljina često je bio poprište stradanja. Početkom XVIII vijeka, nakon žestokih borbi i napada
austrougarske vojske na Bijeljinu, tada pod turskom vlašću, skoro svo stanovništvo je izginulo ili
raseljeno u unutrašnjost Bosanskog pašaluka. Nekoliko decenija grad je bio razoren, pust i bez
stanovnika. Masovnije naseljavanje hrišćanskom populacijom dolazi zajedno sa preuzimanjem
grada od strane austrijskih vlasti.